Suđenje Ivani Orleanskoj

Početkom 1431. godine engleska inkvizicija pod optužbom za herezu uhiti Ivanu Orleansku, 19-godišnju djevojku iz sela u istočnoj Francuskoj, te ju sprovede na suđenje u grad Rouen. Kako sama tvrdi, Ivani se ukazao Božji anđeo koji ju je nagnao da francusku vojsku tijekom Stogodišnjeg rata povede u borbi protiv engleske vojske, a čini se da su upravo zahvaljujući njezinim sugestijama i pod njezinim vodstvom Francuzi uspjeli izvojevati pobjede u nekoliko bitaka protiv Engleza. Tijekom suđenja Ivana će biti izložena rigoroznom ispitivanju od strane sudaca i stalnom progonu od strane zatvorskih čuvara, no unatoč tome njezina vjera i odlučnost ni u jednom trenutku neće biti poljuljane. Štoviše, ona neće odustati od tvrdnji da joj u sukobu s neprijateljskom vojskom najvažnije poruke šalju sveti Mihael te sveta Katarina i sveta Margarita, što će njezine isljednike potaknuti na dodatno ocrnjivanje djevojke pred javnošću. Sve će to biti dodatni argumenti da Ivana bude optužena za suradnju s đavolom, te da među svojim sucima ne pobudi nimalo suosjećanja i naklonosti, što će zapečatiti njezinu sudbinu.

Robert Bresson francuski je redatelj i scenarist o čijoj se godini rođenja još raspravlja (1901. ili 1907.). Studirao je književnost i filozofiju, a potom se počeo baviti slikarstvom. U svijet filma zakoračio je 1934. godine snimivši kratkometražnu satiru Les affaires publiques. Godine 1939. pridružio se francuskoj vojsci, no Nijemci su ga zarobili i proveo je osamnaest mjeseci kao ratni zarobljenik. Nakon puštanja na slobodu vratio se u Pariz. Za vrijeme rata započeo je pripreme za dugometražni film Les agnes du péché, produciran 1943. godine. Uslijedile su Dame iz Bulonjske šume (Les dames du Bois de Boulogne, 1945), posljednji film u kojem će angažirati profesionalne glumce. Karakteristika njegovih kasnijih filmova bili su naturščici koje je nazivao “modelima” i angažirao ih želeći izbjeći “kazališnu glumu”. Kinematografiju je smatrao spojem glazbe i slikarstva, a ne teatra i fotografije. Imao je specifičan minimalistički stil koji se odražavao u pojednostavljenim dijalozima, minimalnoj uporabi skladane glazbe i jednostavnu kadriranju. Međunarodnu reputaciju stekao je trećim filmom, Dnevnik seoskog svećenika (Journal d'un curé de campagne 1951) kojim je osvojio Grand Prix na međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji 1951. godine. Slijedeći snimljen film, Osuđenik na smrt je pobjegao (Un condamné à mort s'est échappé 1956), mnogi smatraju remek djelom, a uslijedio je Džepar (Pickpocket, 1959), djelomično inspiriran Zločinom i kaznom Dostojevskoga. Njegovim djelima se poslužio i u filmovima Sretno, Baltazar (Au hasard Balthazar, 1966), inspiriranom Idiotom, te Quatre nuits d'un rêveur (1971) prema priči Bijele noći. Za Suđenje Ivani Orleanskoj (Le procès de Jeanne d'Arc, 1962) poslužio se stvarnim povijesnim bilješkama sa suđenja Ivani Orleanskoj. Kontroverzni film Mouchette, snimljen 1967. u nekim je područjima zabranjen, navodno da ne bi poticao tinejdžere na samoubojstvo, a Une femme douce (1969) bio je njegov prvi film u boji. Lancelot du Lac (1974) smatra se njegovim najmračnijim filmom, a posljednja dva snimljena filma su Le diable probablement (1977) i Novac (L'argent, 1983), baziran na pripovijetci Krivotvoreni kupon Lava Tolstoja.