Novac

Nakon što mu otac odbije povisiti mjesečni džeparac, te nakon što na isti način reagira i njegova majka, mladi Norbert, želeći doći do određene svote novca kojom bi isplatio dug školskom kolegi, odluči svoj sat prodati prijatelju. No on mu umjesto pravog novca pokuša podmetnuti krivotvorenu novčanicu od 500 franaka. Pomisao da bi za lažnu novčanicu, uspiju li je na prevaru nekom utrapiti, mogli dobiti dosta stvarnog novca, obojici se itekako svidi, te oni odluče riskirati i u obližnjoj trgovini novčanicu razmijeniti za sitnije apoene. Nakon toga novčanica će početi prelaziti iz ruke u ruku, sve dok naposljetku ne dospije u ruke Yvona Targea, poštenog momka koji će njome bezuspješno pokušati platiti račun u restoranu. Kad zbog tog čina bude uhićen i optužen za krivotvorenje novca, Yvon će izgubiti posao te konačno dospjeti iza rešetaka, što će ga trajno promijeniti kao osobu.

Robert Bresson francuski je redatelj i scenarist o čijoj se godini rođenja još raspravlja (1901. ili 1907.). Studirao je književnost i filozofiju, a potom se počeo baviti slikarstvom. U svijet filma zakoračio je 1934. godine snimivši kratkometražnu satiru Les affaires publiques. Godine 1939. pridružio se francuskoj vojsci, no Nijemci su ga zarobili i proveo je osamnaest mjeseci kao ratni zarobljenik. Nakon puštanja na slobodu vratio se u Pariz. Za vrijeme rata započeo je pripreme za dugometražni film Les agnes du péché, produciran 1943. godine. Uslijedile su Dame iz Bulonjske šume (Les dames du Bois de Boulogne, 1945), posljednji film u kojem će angažirati profesionalne glumce. Karakteristika njegovih kasnijih filmova bili su naturščici koje je nazivao “modelima” i angažirao ih želeći izbjeći “kazališnu glumu”. Kinematografiju je smatrao spojem glazbe i slikarstva, a ne teatra i fotografije. Imao je specifičan minimalistički stil koji se odražavao u pojednostavljenim dijalozima, minimalnoj uporabi skladane glazbe i jednostavnu kadriranju. Međunarodnu reputaciju stekao je trećim filmom, Dnevnik seoskog svećenika (Journal d'un curé de campagne 1951) kojim je osvojio Grand Prix na međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji 1951. godine. Slijedeći snimljen film, Osuđenik na smrt je pobjegao (Un condamné à mort s'est échappé 1956), mnogi smatraju remek djelom, a uslijedio je Džepar (Pickpocket, 1959), djelomično inspiriran Zločinom i kaznom Dostojevskoga. Njegovim djelima se poslužio i u filmovima Sretno, Baltazar (Au hasard Balthazar, 1966), inspiriranom Idiotom, te Quatre nuits d'un rêveur (1971) prema priči Bijele noći. Za Suđenje Ivani Orleanskoj (Le procès de Jeanne d'Arc, 1962) poslužio se stvarnim povijesnim bilješkama sa suđenja Ivani Orleanskoj. Kontroverzni film Mouchette, snimljen 1967. u nekim je područjima zabranjen, navodno da ne bi poticao tinejdžere na samoubojstvo, a Une femme douce (1969) bio je njegov prvi film u boji. Lancelot du Lac (1974) smatra se njegovim najmračnijim filmom, a posljednja dva snimljena filma su Le diable probablement (1977) i Novac (L'argent, 1983), baziran na pripovijetci Krivotvoreni kupon Lava Tolstoja.